Pripovijest o zidovima

Obavezno štivo svakog bloga...

, sem što čistim ovo govno kad prođe grtalica. Pa ne mogu nigdje ni ić' auto se zaglavio u brdu snijega što onaj šupak nagur'o ispred kapije, a kažu da će noćas pasti novih 10 cenata snijega.

28. 12.- Prognoza je bila loša. Palo je po' metra. Joj ako ovako nastavi pa neće se to otopiti do ljeta, majke mi. A grtalica se zaglavila! Onaj šupak doš'o kod mene da traži lopatu. Pa ja kažem: "Hajvanu jedan ja sam šest lopata slomio čisteći ta govna što si ti nagur'o ispred kapije." Joj kad ja njemu glavu nisam otkin'o!

04. 01.- Najzad izašao iz kuće. Otiš'o do prodavnice da kupim nešto hrane i kad sam se vrać'o krehnem kolima u jelena. Jooooooooj! Pa te jebene nemani trebaju biti pobijene sve do jedne mater im jebem! Što ih lovci ne pobiše sve, nije mi jasno!

03. 05.- Odvez'o kola do mehaničara da ispravi ono što sam krehno jelena. Nevjerojatno bolan kol'ko je novo auto zahrđalo od jebene soli što ju svuda po cesti posipaju.

10. 05.- Selim na Floridu. Pa ja ne mogu da zamislim da iko normalan može živjeti u ovoj jebenoj Kanadi!


Audio verzija

..na rat. ali ne bilo kakav rat nego rat titana i "Bogova". Zapad već neko vrijeme pada u drugi plan tamo negdje iza kulisa jer ne igraju više glavnu ulogu. Sad su kao sporedni glumci sa izuzetnim performansom ali ipak zasjenjeni glavnom temom. Svojevoljno? Ne. To su htjeli, tj. to je bio plan ali ne da i ostanu na tom mjestu igrajući se sa ostalim sporednim glumcima. Amerika, nekad lead star of the show sada kaka u gaće dok se istok budi iz dugog sna.

Iskreno? Ništa od toga mi se ne sviđa. Ko će najviše najebati? Pa naravno, Mi. Ovi paćenici zvani "narod". Ponajbolje bi bilo što smo mislili da su Maje rekle, smak svijeta, apokalipsa, armagedon... Al' et', valjda smo se opet zeznuli u čitanju tih "znakova" (inače smo profesionalci u tumačenju i neminovnom pogrešnom shvatanju stvari). Ljudi (ako su Maje uopće bili ljudi or mejbi elijens??) oni su pričali o kraju jednog ciklusa, vrhuncu "moći" naroda. Kojih naroda? Eh šta se na očevid svih nas nama sprema...

Čemu sujevjerje?
Ako se okupamo u utorak ili petak ili odsjećemo nokte na te iste dane,
da li će nas neko s nebesa opomenuti šamarom i reći da se to ne smije?
Ako slučajno ne pljunemo tri puta kad nam crna mačka pređe preko puta,
da li ćemo se saplesti i dočekati glavom taj hladni beton?
Ako prođemo ispod merdevina,
da li će nam crijep sa kuće pasti na glavu?
Ako razbijemo ogledalo (što veće to gore),
da li ćemo narednih godina biti mizerni i bezuspješni?
Ljudi su falična bića, nalaze utjehu ili opravdanje u onome,
što im može pružiti trenutni bijeg od stvarnosti.
Bijeg od stvarnosti ili bijeg od sebe, bitno je bježati.

Zašto da budan sanjam?
Nije li to samo za ljude koji su izgubili nešto nepovratno?
Ili sam previše sebičan pa kradem misli samo za sebe?
Do svoje dvadeset i osme godine nisam postao ravan sebi i još uvijek mi je nezgodno -suditi- o drugima. Nisam tog "kroja" ili je možda na (ne)vrijeme nestalo materijala.
Ako smijem, zamijenio bih tu navodno okrutnu riječ "suditi" koja sadrži u sebi nepovratnu priču, sa riječju "komentarisati".
Tako da kad budem spreman uporediti sebe sa sobom, moći ću komentarisati o bilo kome. Mislim da bih trebao još malo narasti i predeverati još koju zimu. Ono što je izvijesno je da zrela oktobarska kiša govori koliko sam zamrznut u vremenu.
Govorim sebi da treba dopustiti mislima da se smire. Da ih složim zavisno od njihove prioritetnosti. Bez uspjeha...

Ko sam ja da kategorišem ljude davajući im otpatke ljudskosti?
I zašto ne bih budan sanjao? Ti i ja smo isti.

Starca je lako prepoznati. Njegove oči govore istine
neartikulisanim jezikom koje slabo ko razumije.
Može biti mlad, lijep, visok i Apolonske građe,
ali njegove oči govore da li su bara, jezero ili more.
Samo trebamo pratiti i posmatrati ta tzv. ogledala duše.
U njima se često nalaze neistražene prerije i potonule lađe.